Elektroteam kod Prpe

MISTERIOZNI NESTANAK PAMĆENJA

Nakon dugog zimsko sna skupilo se društvo staro da krene na hodočašće u PRPALAND.
Bilo je tu koje kakvih hodočasnika i vjernika. Neki vjeruju u janjetinu, neki u pečenu prasetinu,
neki u gemište, a  najodaniji su  vjernici su oni koji vjeruju u Velebitsku pivu.
Pošto smo se opskrbili sa klopom  i  okrjepom krenuli smo na putovanje sa raznim postajama na
putu  koje su od nas iziskivale razna naprezanja.

Gle čuda još nismo prošli naplatne kućice, a kod nekog se počelo primjećivati da povremeno  ima misteriozne nestanke  pamćenja. Naglo se sjetio da zaboravio u firmi ostaviti ključeve svetog Petra.
Zbog svoje zaboravnosti bilo je dosta pošalica na njegov račun.

Prva postaja koja je posebno iziskivala našu duboko umnu  koncentraciju odvijala se u mini busu, jer smo morali utvrditi je li baš svaka piva u  sanduku jednako hladna. U diskusiji koja se razvila došli smo do jednoglasnog  zaključka  da su ipak najhladnije bile pive koje smo uzeli na početku  putovanja.
Pošto naša diskusija po tom pitanju je nadasve bila dubokoumna, a na trenutke i filozofska  nismo ni primijetili da smo stigli do skretanja za izvor rijeke Slunjčice.
Sljedeća  naša postaja iziskivala je nakon par piva dobru fizičku kondiciju i dobar osjećaj za ravnotežu,
jer put  kojim smo se spuštali  bio pun koje kakvih prepreka od  malih kamenčića do rosne trave  po kojim
se čovjek lako mogao poskliznuti i onda bi padali komentari, gledaj ga ne zna hodati,  nepripremljen je
došao,  te narušena mu je ravnoteža(naravno od piva).

Naše fizičko naprezanje i velika koncentracija  na kraju su nam  se isplatili prekrasnim fenomenom izvora rijeke Slunjčice  i predivnom prirodom.

Nakon povratka u bus pala je odluka,  nema više usputnih postaja,  jer naša tijela možda ne bi izdržala
dodatnakojekakva  naprezanja. Stižemo u Prpaland i svi smo u stanju normalno sići sa busa i smjestiti
se u kolibe.

Mnoge su pute naše noge prošle,
dok kod Prpinih koliba nisu došle.

Tu ćemo sjesti i gledati ovaj kamen stoljetni
i  udisati čisti zrak proljetni.

I vjerujte, nikako nam se na put nazad ne sprema,
jer to što ovdje vidim, toga nigdje nema.

  
                                                                  ©Damir Pirić

Smjestivši se u kolibe neki su odlučili popeti se  na Ljubičko brdo, valjda su mislili da će im svjež zrak
pomoći   razbistri mozak, a ostali su išli na manje zahtjevni uspon do Kubusa.

Nakon njihovog povratka prionuli smo finoj klopi.

Pošto smo fino pojeli došao je red i na gemište, a nakon  nekoliko njih počela je i pjesma.

Skupilo se društvo staro
i  za muziku to je vrijeme pravo.

Dok su prsti harmonikom letili
Nema pjesme koje se nismo sjetili.

Neki su i na stolu plesali,
jer malo su od cuge bili blesavi.

Pjesma će dugo odzvanjati u velebitsku noć,
a  nama  se odavde kući neće htjeti poć.

                                                                        ©Damir Pirić
 

Po zabrinutom pogledu  psa Mede može se zaključiti da se svašta dešavalo, a nakon nekog vremena
to nije mogao više  gledati  pa nam se pridružio da bi mogao otpeljati u kolibu ljude sa otupljenim refleksima.

Napokon negdje oko 2 sata poslije pol noći dr. primarijus HUKI i ostatak konzilija  nakon dosta gemišta
Uspio   je doći do zaključka  da  do gubitka pamćenja najčešće dolazi zbog previše maligana, jer se i
njemu to desilo. Drugo jutro bi autoru ovih redaka dobro došla govedska  juha, ali pojedinci su bili tvrdog
 srca pa nisu htjeli  olakšati muke u želucu.

Zbog bure se odustalo od razno raznih aktivnosti pa se je s posebnim guštom prionulo pripremi mesa sa roštilja, dobro je došla vatra da se malo ugrijemo.

Nakon finog roštilja i krumpira ispod peke počelo je spremanje stvari i natrag za Zagreb.

©HUKI