Od Bunovca do Svetog brda 

Ideja za ovaj izlet došla je od Fume kao i obično ,a ja sam valjda pitao kad se ide ili tak o nekako, ko bi se sad sjetio. I onda je počelo planiranje, čekaj, čekaj :A kaj nije to minirano? Nije, to jest očišćen je koridor od par metara širine. Čekaj, kak znaš? Pa znam piše na WEBu NP paklenica, čuj, a je to sigurno? Pa valjda je? Itd itd.Na kraju smo rekli: idemo , do Bunovca je tak i tak MacAdam cesta ,dalje ćemo vidjeti. Nismo klinci, ako će biti bilo što sumnjivo okrećemo se i idemo natrag.
I tako jednog dana, tj. 09.lipnja 2007. jedva se budim u jednoj od Prpinih koliba, loše sam sam spavao, još sam i umoran od prva dva dana kad smo pohodili Lisac (od Kugine kuće) i Visočicu, na koju na kraju nismo ni došli jer nas je pljusak otjerao, a na Liscu smo bili, ali uz pravi potop. Razljepile su mi se gojzerice, imam samo niske trekkerice, imam lošu kondiciju, muskel fibere i dosta kila viška, a moral mi je skoro na nuli. K tome još i ta moja mrzovoljnost kad se moram rano dignuti, katastrofa.
Sve si mislim možda neko dođe na ideju da nejdemo, to bi me skoro razveselilo. Uskoro pijem kavu s ostalima. Bibom,Mihom i Fumom.
Svi su nekak normalni osim mene, čini mi se. Dovlačim ruksak, trpam ga u terenac, sjedam za volan, Miha kraj mene, Biba i Fuma iza. Spuštamo se prema Gospiću. Takalica, Brušane, Rizvanuša, Gospić. Skrećemo desno prema Gračacu i pazimo kad će se pojaviti tabla "NP Paklenica" u Raduču. Prolazimo Medak, vozim sporije da ne preletimo tablu i hop, evo je, skrećemo desno i vozim kroz napušteno selo, cesta je sigurna od mina. Sa strane tako i tako nejdemo.
Kad smo se popeli 200-300 m stajemo i divimo se pogledu na Liku,skoro sve je u magli,samo brda izviruju kao neki arhipelag. Krećemo dalje i nakon bezbroj zavoja zapažamo neke zemunice sa lijeve strane, još malo vozim i evo ga: Bunovac predivna gorska livada nad kojom se mrgodi Malovan. Instiktivno pogledi nam lete na lijevo,ali se sa tog mjesta ne vidi Sv. brdo. Gledam preko livade 200tinjak metara i počinje šuma i uspon. Iznad je lijevo: Malovan , desno: Segestin, a mi idemo kroz sredinu, rekli bi neki desni ili lijevi centar, već kak kom paše.

Pripremamo si stvari koje ćemo nositi, ja imam neke crijevne probleme, Biba mi daje Colu, hvata me strah, a kaj ako to ne stane , nemogu na tak daleko hodanje,samo bi nam trebalo da zbog mene, ako kolabiram od dehidracije, moraju zvati GSS, ma idem, previše mi znači Sv. brdo da bi sad odustao.

Bacam ruksak na leđa, ostavljamo puno rezervne vode u autu ,tak kad se vraćamo, onak umorni ( ja sigurno) da imamo kaj za piti.
Fuma i Miha su već skoro prošli livadu i zamiču u šumu, kreće i Biba , a ja sam zadnji. Fuma me čeka u šumi ,a Biba ko srna juri uzbrdo i stiže Mihu.Vadim fotić i snimam tablicu „MINE“ na jednom obližnjem drvetu

Kad smo se malo uhodali i vidjeli da je staza odlično markirana, nestaje početna nelagoda, pušem i znojim se i proklinjem kile, no tu je fotoaparat, koji je super izgovor da bi se malo predahnulo, tak da me dosta često hvata inspiracija pa stajem, vadim fotić i slikam okolo, makar slabo vidim od znoja u očima. Na par mjesta se pentramo preko ili podvlačimo ispod srušenih bukvi koje su pale na stazu, okolo se nesmije.

Teško mi je hodat, ali sve se bolje osjećam. Još malo i evo nas izlazimo iz šume ispod samog Malovana. Hodamo dalje, još malo i ispod nas se otvara velika Dolina Cesarova sa ostacima zapadnih Malovanskih stanova. Spuštamo se dolje, staza ide kroz gustu visoku travu, ne vidi se tlo, to mi opet izaziva trnce u kičmi.

Ciljamo markacije, ubrzo i to prolazi, penjemo se kroz gustu klekovinu, ja se javljam doma jer sam vidio da imam signal na mobitelu. Fuma je stigao do prijevoja. Idem i ja, dobro se osjećam,evo i mene, vadim vodu i energetske pločice. Uživam u pogledu. Vaganski,Brundo,Segestin,Malovan, sve je tu, skoro ne vjerujem da sam tu.

Malo iza samog prijevoja gdje i završava deminirani put nalazi se Malovansko jezero, koje na žalost zbog suše nije imalo vode kad smo mi prolazili.
Dalje staza vrluda kroz klekovinu,prolazimo pored Istočnih Malovanskih stanova,opet klekovina i najednom pukne pogled na more i na Paklenice.

Staza nastavlja preko Zala ploče,
Vruće je, dobro je da sam ponio puno vode, mislim si.

Oko nas se sve više oblaka navlači. Prošli smo preko ploče, još malo se penjemo pa spust i evo Bibe i Mihe, odmaraju se, sunčaju, ko gušteri. Vadim fotić, slikam okolo, a onda saznajemo da smo prošli pokraj jednog rijetkog cvijeta kojeg bi Fuma obavezno snimio, no očito nas je je omela ljepota( Fumu i mene ) pogleda na Paklenice i okolinu pa smo prozujali pokraj Linarie Alpine. Pamtimo to, slikat ćemo u povratku. Gledamo prema Sv. brdu i Vlaškom gradu,više mi se ne čini tako nedostižno kao kad smo krenuli.

Sve je više oblaka, to i nije tako loše, lakše se hoda, kad se sunce sakrije za neki debeli cummulus, ali bojim se nevremena, mislim: pa neće valjda opet? Zar nismo dosta pokisnuli u prva dva dana, a možda je Velebit loše volje? Ko zna? Uglavnom sve je tamnije. Stižemo do raskrižja gdje se desno odvaja put prema Vlaškom gradu, malo pauziramo, oblaci se sve više skupljaju, iz daljine čuje se tutnjava, moglo bi biti gadno gore, bacamo ruksake na leđa. Pokret. Opet nas Biba i Miha ostavljaju, Fuma ide uz mene, to mi je potpora, noge su sve teže, a još ni nije počeo pravi uspon. Sve se zacrnilo oko nas, evo pljuska sto posto. Opet mi se zacrnilo , ali ne od meteo uvjeta nego je počeo zadnji uspon, nemam zraka, znoj mi puni oči, najednom poznati zov sa lijeve strane, jato Galica čolica (Pyrrhocorax graculus) radi lupinge niz stijenu.

Sve je strmije. Livada, gadno strma livada, bez kraja. Neznam zašto, kroz glavu mi prolaze neke pjesme i nabrajam si akorde koji idu uz njih, valjda me lovi ludilo? Kroz znoj najedamput se pokazuje Crvenkapica, ma nije, to je Biba, iza nje križ,a križ je na vrhu, da mogu skakao bi od veselja, ali nemogu. Na vrhu smo, presvlačimo se, grmi okolo, evo prvih kapi. Križ je metalni (progovara u meni električar) nejdi blizu. Ipak obilazim cijeli vrh. Dolazi i ekipa mladih planinara iz Osjeka, Križevaca i Zagreba? Idu iz Starigrada(u komadu), gledam ih kao vanzemaljce, ali doći će oni u moje godine, možda se i udebljaju mislim si zlobno pa ćemo onda vidjeti.

Oko nas je gadno nevrijeme. Ali izgleda da ćemo ostati koliko toliko suhi, glavnina nevremena je ispod nas. Ipak na žalost bojimo se ostati koliko bi ostali da su normalne okolnost, fotkamo malo okolo, slikamo se za uspomenu i ubrzo navlačimo ruksake , kabanice i počinjemo spust prema Vlaškom gradu. Kiša stalno pada ,ali nije pljusak. Bez odmora prolazimo pored odvojka za Vlaški grad, prije Zala ploče susrećemo grupu (Riječana , mislim)planinara, vele da su gadno pokisnuli negdje oko Ivinih vodica. Pozdravljamo ih i odlazimo. Negdje na pocetku ploče čujemo Bibu i Mihovila kako nam viču od mjesta gdje se nalazi mala kolonija Linarie Alpine. Dolazimo do cvijeća. Cvijeće je na strmini, držim Fumu za ruku da ne odskliže niz strminu, on slika, ja nemam snage vadit aparat iz ruksaka.

Kiša uporno pada, a ja znam kad će stati. Kad se spustimo na Bunovac. Biserku i Mihu više ne vidimo, spustili su se prema Dolini Cesarovoj, mi dolazimo do table iza Malovanskog jezera, pijem zadnjih pola litre vode. Spuštamo se ,penjemo, spust kroz šumu, sklisko je ko vrag, izlazimo iz šume, evo Bunovca, vidim auto, hodam ko robot, sav sam drven, mokar do kože ispod ponča, otvaram auto, vadimo vodu, koji je to užitak, za to vrijeme Biba vadi štrudl od sira (ak se dobro sjećam), joj kak je dobro, suhe čarape, majice, jakna, cipele. Krećemo, do Velebnog ne stojimo nigdje. Ostalo je povijest.

Patio se, uživao, napisao: Franc