Nema mi ljepšeg u ove tmurne zimske dane, nego se sjetit ljeta i nekog uspješnog planinarenja. Tako smo prošlo ljeto u osmom mjesecu Fuma, Darko i ja proveli tri prekrasna dana, od morske razine do samih vrhova Velebita. Nema većeg uzbuđenja nego ujutro krenuti prema nekoj Velebitskoj destinaciji, već u mislima među poznatim vrhovima i hladu njegovih dubokih šuma. Ovaj put smo počeli u Jablancu, tom malom primorskom mjestu, malom ali važnom zbog trajektne veze sa otokom Rabom. Posjetili smo uvalu Zavratnicu, taj biser Jadrana, svratili do planinarskog doma Miroslava Hirtza. Tu smo bili srdačno primljeni od dežurnih, inače članova PD MIV iz Varaždina. Nakon toga ponovno u auto i pravac Alan, dvadesetak kilometara serpentina je brzo prošlo i evo nas pred kućom Alan. Domar Krešo nas smješta na kat, raspremamo se, malo se odmaramo i krećemo na lijep, kraći izlet, na Buljmu. Sa nje se divimo zalasku sunca i u sumrak spuštamo na Alan. Drugo jutro, ne baš naspavani, zbog onih malih okatih životinjica koje su baš odlučile partijati dok smo mi pokušavali spavati, krećemo prema Krajačevom kuku. Po putu ostavljamo skrivene boce vode, da bi manje nosili, a da bi vode imali sutra u povratku.

Prolazimo kraj Seravskog vrha (on je u planu sutra) , ulazimo u gustu šumu i skrećemo desno, ostavljamo ruksake i penjemo se na vrh. Sa Krajača puca jedan od najljepših pogleda na Velebitu, jednom riječi: bajkovito. Nakon Krajačevog kuka idemo do Rossijeve kolibe (drugi puta u 2009.) Malo jedemo, pričamo neke već ispričane priče i odlazimo na "spavanje", ovi navodnici su zbog tvrdoće dasaka u Rossiju. Sutra u povratku penjemo na Crikvenu i Seravski vrh, sretni zbog dovoljno vode koju smo jučer ostavili uz put.

Na Alanu uzimamo kraći odmor, pakiramo stvari u auto i preko Karlobaga odlazimo u Zagreb. Brzo je prošlo, bilo je prekrasno i daje mi snage da proguram ovu tmurnu zimu Zagrebačku.

GALERIJA SLIKA